Zagreb, 30. srpnja 2001.

Znoj, sparina, niski tlak - 32oC na displeju u Vukovarskoj. Idem doma s posla, ulazim u tramvaj...paf...fuj. Okrecem se oko sebe nebih li vidjela kakvo zgodno samotno mjesto. Inako sam vec paranoicna od samog bakcilnog zraka i mirisa radnickog znoja. Kruh naš nesvakidašnji.

No dobro, ubrzo od svakidašnjeg snebivanja ponovno shvatim svakidašnjicu...smrdljivi tramvaji, skupa karta, male place, neplaceni prijevoz, švercam se, a što sad - kao i vecina oko mene.

Eto me doma. Raj zemaljski ili bolje reci: VOLIM SVOJ VENTILATOR. Odlazim u kupaonicu dezifincirati ruke i tijelo. Opet ta pipa. curi li curi. Hebem ti podstanarstvo. Promijenili smo vec 3 stana a u svakom isto. Pipa curi, curi. Gazdarica - sve pet - kupila novu pipu, ali ona i dalje curi li curi. Negdje sam procitala da su žene osudene na cekanje, pa eto ja cekam vec tjedan dana da se u mom muškarcu konacno probudi pater familias sa gedorama i ostalim potrebnim alatom u ruci .. Nema veze doci ce i taj dan. Taman brišem ruke, kad mobitel. Frendica je u bedu i hoce na kavicu...aj dobro....može...gdje...ok.

ja musko ti musko ili mali kucni popravci

Zagreb - Wienna, 07. kolovoza 2001.

Vani još uvijek prži, a prži i u mom mozgu. Marta me potaknula da napišem par ovih redaka. (Marto oprosti, ali ja sam jednostavno morala, to je jace od mene)

muskarci, laz i zene

E-mail, 14. kolovoza 2001.

depresija